Između sna i jave: Pčelareva razmišljanja o prirodi u veljači
Dok veljača – prevrtača polako pokazuje svoju pravu prevrtljivu stranu i svoje hladne dane, pčelinjak naoko miruje pod sivim nebom. Košnice, poput usnulih svjedoka, šute. Nema zujanja, nema užurbanog letenja, nema onog ljetnog meteža koji ispunjava zrak životom. No, ako pogledate malo dalje od košnica, primijetit ćete čovjeka. Možda stoji na pragu svoje kuće s šalicom kave u ruci, zagledan u daljinu. Ili pak sjedi u radionici, držeći u rukama staru ramu koju okreće i pregledava, iako je već stotinu puta prije toga pogledao.
Taj čovjek je pčelar. I on u veljači radi najvažniji posao – on pčelari glavom.
Pčelarenje foteljom: Najvažniji alat u radionici
Postoji nešto gotovo sveto u zimskom pčelarenju. To nije posao ruku, već duha. Pčelari to zovu “pčelarenje iz fotelje” ili u novije vrijeme još i “internet pčelarenje”. Dok vani snježna mećava veljače – prevrtače zamagljuje prozore, pčelar se smješta u svoju fotelju, a na stolu su hrpa bilježnica, kalendari i pčelarski priručnici. To je vrijeme kada se prošla sezona vrti u glavi poput filma.
Sjeća se onog roja koji je izašao baš kad je bio na poslu. Sjeća se jake ili slabe paše bagrema i odlične ii prosječne paše livade. Analizira svaku odluku: je li trebao ranije staviti medište? Je li matica bila dovoljno dobra ili ju je trebao zamijeniti? U veljači nema mjesta za žurbu, ali zato ima mjesta za iskreni obračun s vlastitim uspjesima i pogreškama. Pogreške su dio igre u pčelarstvu. To je mjesec kada pčelar postaje sam sebi najstroži učitelj.
Ruke na djelu, misli u košnici
Naravno, ruke ne miruju sasvim. Radiona miriše na drvo, vosak i propolis. Pčelar popravlja oštećene okvire, sprema nove i stare nastavke, čisti podnice koje će uskoro opet biti u funkciji. Svaki pokret, svaki zabijeni čavlić, ima svoju težinu. Ali dok ruke rade mehanički posao, misli su negdje drugdje – one su u košnici.
Dok struže staro saće, pita se: Kako je tamo dolje na pčelinjaku u košnici? Ima li matica već počela polagati? Jesu li zalihe hrane dovoljne ili će ovaj hladni val ipak napraviti štetu? To je dvostruka stvarnost veljače: tijelo je u toploj radionici, ali duša je vani, na hladnoći, osluškuje kucanje košnice.
Emocije na vagi: Nestrpljenje, briga i neuništivi optimizam
Veljača je mjesec koji s pčelarevom psihom radi čudne stvari. To je emocionalni vrtuljak na kojem se izmjenjuju tri glavna junaka.
Prvi je nestrpljenje. Danima su sivi i kratki, a pčelar već žudi za onim prvim toplijim danom kada će moći otvoriti košnicu i vidjeti živo tkivo zajednice. Želi vidjeti pčele kako izlaze na prvo čišćenje, želi osjetiti onaj miris zdravog legla koji najavljuje buđenje. Čekanje postaje gotovo fizička bol – posebno kod pčelara početnika.
Zatim dolazi briga. Što ako je leglo krenulo prerano, a stigne hladni val i smrzne mlade pčele? Što ako je hrane premalo? Što ako je zajednica slaba i neće preživjeti još mjesec dana do prvih cvjetova? Briga je vjerni pratilac svakog pčelara, ali u veljači ona zna biti glasnija nego inače.
I na kraju, tu je optimizam. Bez njega se ne može pčelariti – bez optimizma nitko ne bi opstao u tom svijetu. Pčelar gleda u grane drveća i traži prve nabrekle pupoljke. Prati vremensku prognozu s nadom da će se fronta ipak okrenuti. Kupuje nove časopise i čita o novim tehnikama, maštajući o idućoj sezoni koja će – ove godine sigurno – biti najbolja do sada.
Svjetlo na kraju tunela
Veljača je, zapravo, mjesec prijelaza. Pčelar više nije u dubokom zimskom snu, ali još nije ni u proljetnom jurišu. On lebdi negdje između sna i jave, između sjećanja na prošlu godinu i snova o onoj koja dolazi.
I dok tako stoji na pragu, s onom šalicom kave koja se hladi u rukama, zna da se nešto budi. Ne samo pčele u košnicama, nego i on sam. Njegova strast, njegova znatiželja, njegova vječna nada da će ove godine sve biti malo bolje, malo ljepše, malo slađe.
Jer veljača u pčelara nije mjesec čekanja. To je mjesec vjerovanja.