Koja je najbolja vrsta pčela za pčelarenje?

Po društvenim mrežama često se može naći rasprava među pčelarima koja je vrsta medonosnih pčela najbolja za pčelarenje. Treba znati kako svaka vrsta medonosnih pčela ima svoje prednosti ali i mane, te ne postoji u svijetu ni laički ni znanstveni jedinstven odgovor na pitanje koja je to točno najbolja medonosna vrsta pčela. Pčele su opnokrilasti kukci koji broje oko 20 000 poznatih vrsta.

Promjena samih staništa navodi se kao najodgovorniji čimbenik za smanjenje broja pčela u svijetu gdje se oko 38 % površine zemlje koristi u poljodjelske svrhe (Brown i Paxton, 2009.). Sve češći štetan utjecaj klimatskih promjena na prirodu općenito, svakako uvelike utječe i na same pčele, kako one koje same žive u prirodi tako i na one u pčelinjacima (Le Conte i Navajas, 2008., Rader i sur., 2013., Switanek i sur., 2017., Kuchling i sur., 2018.).

Važno je očuvanje pčelinje vrste kao bitnog čimbenika koji upozorava, ali i utječe na klimatske promjene. Njihova je prilagodba u okolišu nevjerojatna i dešava se tisućama godina, no utjecaj ljudi u realnom vremenu teško da mogu pratiti i brzo se prilagoditi novonastalim uvjetima.

Spomenimo ovdje neke, a sve su važne, od najčešćih prisutnih u pčelarstvu vrsta medonosnih pčela u svijetu su europska pčela (Apis mellifera), karpatska pčela (Apis carpatica), kavkaska pčela (Apis mellifera caucasica) te nama susjedna talijanska pčela (Apis mellifera ligustica).

Pravilnik o držanju pčela u Republici Hrvatskoj u pravilu donosi Ministar poljoprivrede na temelju Zakona o veterinarstvu i Zakona o stočarstvu. Pčelari su temeljem pravilnika obvezni prijaviti držanje pčela nadležnom tijelu u skladu s propisima o stočarstvu i veterinarstvu. U pravilniku se navode i posebni uvjeti za uvoz pčelinjih zajednica, propisuje se način označavanja i registracije pčelinjih zajednica te se reguliraju postupci u slučaju pojave zaraznih bolesti pčela.

U Hrvatskoj je uzgojna pasmina kojom pčelari pčelare Siva pčela – Apis mellifera carnica eličinom je gotovo ista kao talijanska medonosna vrsta i zapadnoeuropska tamna vrsta (Apis mellifera mellifera) s nešto dužim jezikom od 6,5-6,7 mm s kojim može dohvatiti i zahtjevnije paše te tanjim trbuhom od tamne pčele.

Europske vrste medonosnih pčela koje su najčešće korištene kao vrsta medonosne pčele u Sjevernoj Americi i Europi, a poznata je po svom vrlo vrlo prilagodljivom ponašanju i sposobnosti prikupljanja meda u različitim uvjetima. Karpatska pčela je nešto manje agresivna od europske pčele, što može biti prednost za neke pčelare posebno početnike. Kavkaske pčele su u svijetu poznate po svojoj izuzetnoj mirnoći i otpornosti na vrlo loše vremenske uvjete. Talijanske pčele su s druge strane prilagodljive i kao takve su se pokazale vrlo dobre u stvaranju novih pčelinjih zajednica.

Važno je međutim istaknuti da svaka vrsta medonosnih pčela ima svoje određene specifičnosti i da su stotinama i tisućama godina stvarale svoju prilagodbu određenom području te ih je potrebno kao takve odabrati ovisno o potrebama i uvjetima pčelara ali i zakonskim regulativama. Nekontrolirano međusobno miješanje nekoliko vrsti pčela ne da nije zakonski dozvoljeno kao u Hrvatskoj, Sloveniji… nego je i nepoželjno. Primjer može biti kad su iz laboratorija “pobjegle” tzv. pčele ubice, hibrid između afričke podvrste i europske podvrste pčela. Afrička podvrsta pčela slučajno je “pobjegla” u Brazilu 1957. godine tijekom pokušaja stvaranja u kontroliranim uvjetima hibrida medonosne vrste pčela koji će se prilagoditi tropskoj klimi i proizvesti za pčelare velike količine meda.

Dobivene hibridne pčele nakon “bijega” pokazale su se agresivnije i teritorijalnije od europskih medonosnih pčela pa su ih počeli vati “pčele ubojice” zbog svoje tendencije rojenju i napadanju prepoznate su kao povećana prijetnja za ljude. Te su se hibridne pčele od tada nekontrolirano proširile Južnom i Srednjom Amerikom, a pronađene su i u nekim dijelovima SADa.

Važno je napomenuti da iako su izvorne afričke medonosne pčele agresivnije od europskih medonosnih pčela, one nisu nužno otrovnije ili smrtonosnije. Kao kod svih pčela, njihovi ubodi mogu biti bolni i mogu uzrokovati alergijske reakcije posebno kod alergičnih osoba, ali su sami smrtni slučajevi uboda afrikaniziranih pčela u pravilu rijetki i da je podvrsta nastala greškom ljudi u kontroliranim laboratorijskim uvjetima. A kakve greške bi se mogle desiti nekontroliranim spajanjem i miješanjem više vrsti možemo samo nagađati.