Rezistentnost varroe i otpornost pčela na varozu
Glavni cilj svih uzgajivača pčela je razviti medonosnu pčelu otpornu na parazitsku grinju varou (Varroa destructor). Ta je parazitska grinja je primijećena u SSSR-u na europskoj medonosnoj pčeli (Apis mellifera L.) 1952. godine i trebalo joj je samo 35 godina kako bi se proširila po Europi, Aziji, Južnoj i Sjevernoj Americi.
Seljenje pčela, kao i trgovanje dodatno je ubrzalo sam proces širenja ali i otežava napore prilikom suzbijanja varoznosti kod pčela. Pčele kod socijalnih kontakata u prirodi prenose grinje iz jedne u drugu zajednicu.
Podrazumijeva se kako većina pčelara ili uzgajivača matica neće koristiti ovaj test preživljavanja zbog rizika od gubitka velikog broja košnica. Za njih su razvijeni drugi testovi za odabir rezistencije gdje se smanjuju gubici kolonija (Kefuss, Taber, Vanpoucke i Rey, 2003 ; Kefuss, Vanpoucke, Bolt i Kefuss, 2009 Kefuss i sur., 2004 ).
Osjetljivost populacija insekata na neki insekticid, često može varirati, razlozi su više ili manje poznati, no neki trebaju daljnja pojašnjenja.
Dva su bitna detalja osjetljivosti, sezonske promjene klime i utjecaj prehrane. Piretroidi kako su znanstvenici utvrdili imaju tri mehanizma stvaranja rezistentnosti, što njihovom primjenom znatno otežava situaciju kod suzbijanja grinja.
Rezistentnost kod insekata
Rezistentnost je prema definiciji otpornost, ona je u svijetu kukaca genetički uvjetovana pojava, a nastaje nakon što je populacija insekata bila tijekom dužeg razdoblja tretirana istim sredstvom ili sredstvom istog načina djelovanja
U pčelarstvu rezistentnost se najčešće spominje po pitanju varoznosti pčela. Gubitak učinkovitosti nekog do tad učinkovitog sredstva, ne primijeti li se to na vrijeme, može kao takva biti pogubna za neku pčelinju zajednicu ili pčelinjak.
Boba s rezistentnošću na insekticide nije počela pojavom varoze, ona je u svijetu insekata započela je već s prvim primjenama sredstava prije cca 50 godina.
Danas je poznato kako se dužom primjenom nekog sredstva koje se bazira na određeni sastav, ne nužno istog naziva, učinkovito uništavaju neželjene jedinke sve dok one ne postanu rezistentne na određeno sredstvo i počnu preživljavati u sve većem broju.
Poznamo i unakrsnu rezistentnost (eng. «cross resistance») kada se rezistentnost izazvana jednim sredstvom odnosi i na druga sredstva istog mehanizma djelovanja, makar ona nikada nisu bila korištena (Maceljski i sur. 2002).
Znanstvenici su utvrdili, imaju li insekti genetičku predispoziciju za rezistentnost na pesticide, njihovi će potomci prenijeti određenu genetičku informaciju svojih roditelja. Takvom nenamjernom selekcijom iz generacije u generaciju popravit će se omjer u korist rezistentnih jedinki. Na kraju će, prije ili kasnije one biti sve otpornije na određeno sredstvo.
Stvaranje rezistentnosti kod pčela
Rezinstentnost kod pčela drugačija je od rezistentnosti kod grinja koje ih napadaju zbog načina razmnožavanja. Tako rezistentnost ne mora značiti nužno nešto loše. I u komercijalnim se pčelarskim uvjetima na primjer mogu koristiti jednostavne metode rezistentnosti pčela za odabir smanjenih populacija grinja.
Poljsko ispitivanje preživljavanja pčela primjerice pokrenuto je još 1999. godine, a sve kako bi se bilježili učinci bez tretmana protiv grinje Varroa destructor na preživljavanje europskih zajednica pčela.
Nakon početnog gubitaka više od dvije trećine od 268 izvornih kolonija, od preživjelih stvorene su nove kolonije. Godine 2002. genetski materijal ovih preživjelih uzgojen je u neovisnu skupinu od 60 kolonija. U 2013. godini 519 neobrađenih kolonija iz obje skupine koristilo se za komercijalno pčelarenje, a populacija grinja kod istih bila je vrlo mala.