Zagreb ne želi slijediti svjetsko trend tzv. “Urbano pčelarstvo”

U Gradskoj skupštini Grada Zagrebapredstavljena je inicijativa za urbano pčelarstvo u Zagrebu.

Prijedlog je prema proceduri od strane zastupnika u skupštini Renata Peteka upućen Gradskoj skupštini, koja na jednoj od sjednice treba o tome raspraviti i donijeti odluku o tome da li će se ili neće legalizirati ono što u Gradu Zagrebu već postoji.

Može li vlast zabraniti pčelama da borave u Gradu Zagrebu ili nekoj drugoj urbanoj sredini? Naravno da ne, ali legalizacijom se može stvar staviti pod kontrolu i to daleko lakše nego recimo kad su u pitanju ptice u gradskoj sredini. Ljudi u skupštini Grada Zagreba to ili ne razumiju ili im se ne obrazlaže dovoljno argumentirano. Stvar je jednostavna poznavateljima pčela – pčelarima, pitanje je da li oni to znaju prenijeti ljudima koji donose odluke.

“Gradsko zelenilo je zadovoljavajuća paša za pčele, one vole cvjetnice, kultivirane i samonikle. Pariz je dopustio postavljenje košnica na krovu Opere, New York kao suvenir nudi med s krovova svojih nebodera, katedrale, Parlament i sveučilište u Berlinu, palače Buckingham i galerije Tate Modern u Londonu imaju svoje pčele. A Zagreb?” postavio je pitanje zastupnik u Gradskoj skupštini Grada Zagreba Renato Petek.

Ne treba više danas nikom posebno naglašavati kako bi se legalizacijom “Urbanog pčelarstva” koji se nesmetano provodi u daleko većim sredinama od grada Zagreba poput na primjer New Yorka ili Pariza omogućilo da kvaliteta života zbog očuvanja okoliša poraste, ali i sama sigurnost. Naime pčele ionako nitko ne može istjerati iz urbanih sredina.

Griješe naime oni koji misle da će se zabranama držanja pčela iste “istjerati iz urbanog područja poput Zagreba. Pa tamo ionako na području grada ima registriranih i neregistriranih pčelinjaka, a da o prirodnim rojevima o kojima nitko ne brine ni ne pišemo.

Udruga pčelara i građana godinama se bori protiv “vjetrenjača” i trudi se da pčelarstvo bude omogućeno i dostupno svima. Ne nužno samo onim ljudima koji žive na selu ili tamo imaju svoje zemljište. Na dnevnoj bazi kao udruga primamo brojna pitanje poput na primjer:

• Pitanje: “Naša bi se obitelj htjela baviti pčelarstvom, ali nemamo zemljište na selu.” Odgovor: Pčelarstvo je specifična grana poljoprivrede u kojoj pčelar ne mora nužno imati vlastito zemljište.
• Pitanje: “Neki ljudi u udrugama uvjeravaju nas da se pčelarstvom mogu baviti samo pčelari koji imaju završenu pčelarsku školu i ako su članovi udruge i saveza pčelarskih udruga” Odgovor: Laž, pčelarstvo spada u tzv. slobodna zanimanja i svatko se može baviti pčelarstvom. Članstva u udrugama su svugdje u svijetu, pa tako i kod nas u Hrvatskoj, dobrovoljna i neobavezna. Članstvo pojedinca u savezu pčelarskih udruga ionako prema važećem zakonu o udrugama nije moguće – osim ako se tako ne navede u Statutu saveza.
• Pitanje: “Da li je pčelarstvo moguće samo na selu?” Odgovor: Ne.
• Pitanje: “Pčele u gradu neće naći dovoljno nektarne paše kako bi preživjele.” Odgovor: Pogrešno, pčele ciljano nekad u bijegu od sve zagađenijih poljoprivrednih površina ‘”‘bježe u grad’ i tu se osjećaju ugodno, sakupe sasvim dovoljno nektarne paše da prezime.
• Pitanje: “Uz sve nelogične pa rekao bih i nezakonite propise – nema šanse da ću smjeti držati pčele” Odgovor: Oni koji predlažu takve propise iz pčelarskih krugova to i rade da destimuliraju moguću konkurenciju i ostvare zakonski zabranjen monopol nad pčelarstvom. Imaju prema našim saznanjima i saveznike u Ministarstvu poljoprivrede i Odborima za poljoprivredu.

To su samo neka od pitanja koje nam građani postavljaju. Mnogi su zgroženi kad saznaju da im se lagalo ili naplatilo (vrlo često bez računa) nešto što je financirano iz proračuna RH ili EU. Pčelari iz zapadnih zemalja EU ne mogu vjerovati koliko su pravilnisi opširni a istovremeno potpuno nezakoniti i neučinkoviti. Na primjer u Austriji Zakon koji je vezan uz pčelarstvo stane na format stranice A4, desetljećima se nesmetano primjenjuje na dobrobit kako građana tako i pčelara.

Urbano pčelarstvo je praksa držanja pčela u gradu ili naseljima, bez da pčelar ima pristup poljoprivrednoj površini ili dvorištu.

Zapravo, ideja urbanog pčelarstva iako postaje sve popularnija, a pčelarstvo na ne baš za neke ‘primjerenim’ lokacijama može biti izvedivije nego što to možete i zamisliti. Naravno, postoje nijanse tzv. sive zone o tome što zadovoljava definiciju urbanog okruženja.

Laicima koji to gledaju na televiziji sve to izgleda romantično, no treba misliti i na one druge – one kojima to nije baš romantično ili su alergični na ubode insekata pa ih po tom pitanju svakodnevno educirati.

Najočitiji izazov je kad bi netko želio postaviti košnicu ili više njih gdje smjestiti te košnice. Tradicionalni pogled na košnicu je u dvorišnom okruženju, okružen zelenilom i predivnim šarenim cvjetovima negdje na osami izvan dohvata civilizacije 21. stoljeća.

Za pčelara koji živi na selu ta pitanja su potpuno beznačajna, ako ih on ikad uopće i postavlja. Za nekog tko živi u gradu i nema teren u prirodi to predstavlja izazov. On ima manje prostora u koji može smjestiti svoje košnice i zapravo, za neke se u početku može činiti da ne postoji nikakva opcija međutim uz samo malo kreativnosti, znanja i volje može se po pitanju ‘urbanog pčelarstva’ stvarno daleko dogurati.

Uobičajena lokacija za košnice u gradu kad je urbano pčelarstvo u pitanju je na krovu neke građevine. Za pčelara koji živi u stanu to podrazumijeva edukaciju sustanara i pronalazak zajedničkog rješenja na dobrobit svih. Naravno to nije niti će ikad biti moguće svugdje ostvariti.

Iako se kao udruga trudimo svakodnevno komunicirati s građanima Republike Hrvatske pred nama je dalek put do standarda koji se u svijetu naziva ‘Urbano pčelarstvo’.