Zašto treba saditi autohtone biljne vrste?

Svjedočimo klimatskim promjenama koje nezaustavljivo pogoršavaju i mijenjaju uvjete života, kako za biljke, tako i za životinje i ljude. Ljudi su ih kako izazvali tako i ubrzali njihovo djelovanje. Sadnjom autohtonog bilja štitimo klimatskih promjena ne samo sebe već i biljke te životinje, a postoji nekoliko razloga zašto bi trebali saditi autohtone biljne vrste:

Jedan od razloga je taj da autohtone vrste dokazano poboljšavaju naš lokalni ekosustav. Autohtone biljne vrste su sastavni – prirodni dio određenog lokalnog ekosustava i prilagođene su lokalnim vremenskim uvjetima. Kad ih sadimo, pomažemo u obnovi prirodnog okoliša, pružamo hranu i sklonište za divlje životinje te poboljšavamo kvalitetu tla te smanjujemo broj invazivnih štetnih vrsta koje kao takve uvezene iz drugih krajeva svijeta kod nas nemaju prirodne neprijatelje.

Dakle kad ciljano sadimo autohtone biljke ne samo da čuvamo iste već i prirodnim putem smanjujemo mogućnost da invazivne vrste preuzmu područje. Invazivne vrste su biljke koje su uvezene i proširile su se u neko naše lokalno područje i koje mogu bez prirodnih neprijatelja neometene brzo narasti rasti i razmnožavati se.

To prema botaničarima može uzrokovati probleme u ekosustavu. Botaničari su kao što znamo znanstvenici koji proučavaju biljke, njihovu morfologiju, fiziologiju, ekologiju, raznolikost, klasifikaciju i evoluciju. Oni ciljano istražuju biljne vrste na različite načine, sve od molekularne biologije i genetike do ekologije i klimatskih promjena.

Botaničari su tako proučavajući razvoj i rast, došli do saznanja kako autohtone biljne vrste na nekom lokalnom područnu unutar uvelike smanjuju održavanje. Autohtone biljne vrste su često prilagođene lokalnim uvjetima, što znači da su otpornije na bolesti i štetočine. Samim time za pretpostaviti je i da će njihova sadnja vjerojatno zahtijevati manje održavanja i manje korištenja pesticida i herbicida.

S druge strane strane, svojim širenjem često invanzivne vrste koje spadaju najčešće u greškom prenešene korove svojim širenjem šire i bolesti na koje domaće autohnone vrste još nisu razvile otpornost pa samom sadnjom i ne uništavanjem invazivnih vrsti bilja štetimo domaćem autohtonom bilju.

Osim što autohtone biljne vrste dokazano štite biološku raznolikost, to su biljke koje su kako smo i napisali važne za očuvanje biološke raznolikosti. Očuvanje raznolikosti biljnih vrsta je opet ključno za očuvanje raznolikosti životinjskih vrsta, jer su biljke izvor hrane i staništa za mnoge životinje. Dakle sadnjom autohtonog bilja štitimo i raznolikost autohtonih životinjskih vrsta uključujući i oprašivače.

Kulturološka vrijednost samih autohtonih biljnih vrsta često spada u dio lokalne kulture i tradicije. Ciljanom namjenskom sadnjom tih biljaka očuvamo i njegujemo naše dugogodišnje kulturno nasljeđe i tradiciju. Osim svega navedenog neke su naše autohtone biljne vrste zakonom zaštićene.

Neke naše autohtone biljne vrste:

Hrvatskoj, na vršnim zonama Dinarskih planina (npr. Velebita) nalaze se najcjelovitije površine koje obrasta bor krivulj (Pinus mugo Turra.). Zbog oštrih klimatskih uvjeta i snijega koji se zadržava skoro pola godine, šume rastu polagano te se zajednica razvija sporo i s većim prostornim prekidima.

Crni bor (Pinus nigra L.) je pionir u naseljavanju skeletnih tala, s velikom količinom kamena i stijena Kod nas je ova vrsta bora jednako rasprostranjena na kontinentu i uz obalu. Dobro podnosi vjetar, sol ali i
mraz i dulji period niskih temperatura. Na Velebitu postoje uvjeti za rast mnogih prirodnih
bonsai drveća i grmlja, a što je posljedica oskudne podloge i alelopatije, razvoja manjeg
habitusa biljne vrste koja raste tik uz drugu biljku, a radi pomanjkanja sunca, vode i hranjiva,
te konkurencije među biljnim vrstama. Takav zakržljali rast, u naravi se može poistovjetiti s
bonsai biljkama. (https://www.np-sjeverni-velebit.hr)

Pasji trn je glacijalni relikt koji nastanjuje šljunkovite i pješčane riječne sprudove (dine) u sastavu zajednice Hippophao-Berberidetum Moor 1958. Prirodno je bio rasprostranjen u Međimurju i u Podravini (uz Muru i Dravu – Legrad, Bukovec, Dubrava, Križovljangrad), međutim tijekom prve polovice 20. stoljeća nije bilo nikakvih novih podataka o rasprostranjenosti pasjeg trna u Hrvatskoj. U drugoj polovici 20. stoljeća, u proljeće 1966. godine Trinajstić je pronašao malene sastojine pasjega trna u priobalnom dijelu Drave kod Križovljan-grada, što je do 2015. godine bio posljednji zabilježeni nalaz ove vrste u Hrvatskoj. Kako su hidrološkim zahvatima potkraj 20-tog stoljeća značajno promijenjena staništa uz rijeku Dravu, pasji trn (H. rhamnoides) vodi se kao „regionalno izumrla vrsta – RE“ i strogo je zaštićena vrsta temeljem Zakona o zaštiti prirode . Najnovijim istraživanjima sukcesije vegetacije u Podravini, 26. lipnja 2015. godine utvrđeno je novo nalazište vrste H. rhamnoides sjeverno od sela Veliki i Mali Bukovec, što je jedini postojeći prirodni nalaz s ovog područja. (Priroda Varaždinske županije)

Tisa (Taxus baccata L.) kao šumska samonikla vrsta u Hrvatskoj ima status kritično ugrožene vrste– CR i strogo je zaštićena temeljem Zakona o zaštiti prirode, a njezin je broj u stalnom opadanju. U brdskim predjelima sjeverozapadne Hrvatske nalazimo je u šumskoj zajednici lipe i tise (Tilio-Taxetum Glavač 1959) koja prelazi i u zajednicu panonske bukovo-jelove šume s vlasuljom i brdske bukove šume.

Na području Ivanščice i Ravne gore u Varaždinskoj županiji tisa kao vrsta nije ugrožena (nalazimo je u velikom broju), međutim ugrožena je šumska zajednica lipe i tise (Tilio-Taxetum Glavač 1959) koja kao takva (nažalost) nije zaštićena. Recentna preliminarna istraživanja ukazuju na to da staništa tise na Ravnoj gori spadaju među najbogatija s najvitalnijom šumskom zajednicom Tilio-Taxetum u Hrvatskoj, dok na Ivanščici rastu stare, ali vitalne jedinke. (Priroda Varaždinske županije)

Dalmatinska iglica raste do visine 10-15 centimetara i to je biljka koju ćete kod nas pronaći ćete samo na poluotoku Pelješcu. Raste na nadmorskoj visini između 300 i 900 metara nadmorske visine na sjevernim i južnim padinama. Sami cvjetovi su joj ljubičaste boje, a u zadnje se vrijeme vrlo često uništava branjem te se time ugrožava iako se pokazala kao autohtona izdržljiva vrste.

Kod nas se srećom još može pronaći zavidan broj vrsta kojih nema nigdje drugdje na svijetu i koje odolijevaju svim promjenama. Jedna od njih je Velebitska degenija. Kao takva ona je jedna vjerojatno biljka za koju ste već mnogo puta čuli. Velebitka degenija dakle spada u endemske hrvatske biljne vrste koje rastu samo na hrvatskome tlu. Jedna je od poznatijih vrsta koje se redovito spominju u najrazličitijim časopisima, knjigama i udžbenicima biologije.

Spada kao takva u porodicu krstašica. Izuzetno je rijetka, a svoje je ime dobila upravo prema području na kojemu raste. Velebitska degenija cvate lijepim žutim cvjetovima i raste u velebitskim planinskim točilima te pukotinama stijena u visinu do desetak centimetara.

Biokovsko zvonce je također hrvatska biljna vrsta koja kao što i sam naziv biljke govori raste samo na području Biokova. Izuzetno je otporna i izdržljiva, podnosi različite temperature, a pripada porodici zvončikovki ili zvončika. Biokovsko zvonce cvate lijepim ljubičastim cvjetovima, a raste na nadmorskoj visini između 1400 i 1700 metara. Jednako kao i velebitska degenija, svoje plodno tlo pronalazi u pukotinama stijena.