Zašto udruge ne bi smjele provoditi zakone!

Udruge, iako mogu biti važan dio civilnog društva te iako bi trebale biti uključene u predlaganje pravilnika i zakona ne bi trebale biti te koje će stvarati te iste zakone niti ih provoditi iz nekoliko razumljivih razloga.

Prvo, udruge se općenito formiraju kako bi predstavljale određeni interes ili skupinu ljudi. Stoga svi zakoni koje stvaraju mogu biti pristrani prema toj interesnoj skupini koja bi ih donosila ili provodila i ne bi nužno služile većem dobru društva u cjelini.

To bi moglo dovesti do nepoštenih ili nepravednih pravilnika i zakona koji koriste određenoj skupini a na štetu ostalih koji ne čine tu skupinu.

Stoga svi zakoni koje stvaraju udruge dakle suštinski mogu biti pristrani, kao u slučaju pčelarstva u Hrvatskoj, prema toj interesnoj skupini i ne moraju nužno služiti većem dobru društva u cjelini. To bi moglo dovesti, a u Hrvatskoj je u sektoru pčelarstva već i dovelo u praksi, do nepoštenih ili nepravednih pravilnika i zakona koji koriste nekolicini na štetu mnogih. Štoviše, u Hrvatskoj je vjerovali ili ne na snazi Zakon još iz vremena kad je ministar bio Petar Čobanković, kasnije optužen i osuđen za kriminal, koji je u Saboru donesen nezakonito – bez za to zakonski predviđene javne rasprave, što vjerojatno oni koji su taj zakon usvojili nisu ni znali.

Udruge su ukratko dakle organizacije koje predstavljaju specifične interese i stavove svojih članova, te djeluju u okviru zakona i propisa koji vrijede u državi. Iako su udruge važan dio civilnog društva te mogu imati značajnu ulogu u kreiranju javne politike, one same po sebi nemaju i ne bi smjele imati ovlasti za kreiranje zakona.

Kreiranje zakona je zadaća državnih institucija, a ne civilnih organizacija, jer da nije tako državne institucije ne bi ni trebale postojati. Državne institucije su između ostalog uostalom, a ne udruge, odgovorne za osiguranje vladavine prava, zaštitu prava i interesa svih građana te usklađivanje različitih interesa i potreba u cilju postizanja općeg dobra.

Udruge naravno uvijek mogu sudjelovati u procesu kreiranja zakona putem zakonom predviđenih javnih rasprava, konzultacija s vladinim tijelima i sudjelovanjem u radu radnih skupina, ali ne bi trebale biti kreatori zakona. Zadaća im je ukazivati na propuste i nelogičnosti kao što ih imamo prilike vidjeti zadnjih godina u hrvatskom pčelarskom sektoru. Tamo je u kreiranju zakona i pravilnika uključena samo udruga koja je uhvaćena nekoliko puta s “prstima u medu” a na štetu kako pčelarskog sektora u cjelini. Kao što je to bio slučaj kod nezakonitog prikupljanja osobnih podataka i njihova javna objava te kod malverzacija oko PDV-a kad su provodili provođenje potpora za pčelare. Zbog toga takve stvari trebaju raditi isključivo djelatnici – državni zaposlenici koji jedini smiju imati pravo na to kao i na prikupljanje osobnih podataka za potrebe statistike predviđene zakonom RH ili direktiva EU.

Također, udruge imaju svoje specifične interese i ciljeve te njihova perspektiva može biti i u pravilu jest pristrana u odnosu na potrebe i interese društva u cjelini. Stoga je važno da zakoni budu kreirani na temelju šireg javnog interesa i uzimajući u obzir potrebe svih građana, a ne samo određenih skupina kojima je cilj samo gledati svoje vlastite interese kao što je to vidljivo preko službenih zapisnika i na sjednicama Hrvatskog pčelarskog saveza istog onog koji je više puta uhvaćen u nezakonitostima.

Ukratko, udruge su važne za predstavljanje interesa svojih članova te sudjelovanje u procesu kreiranja javne politike, ali kreatori zakona trebaju biti državne institucije koje djeluju u ime svih građana.

Udruge nisu nužno reprezentativne za cjelokupno stanovništvo. Oni mogu predstavljati samo mali podskup ljudi koji dijele određeni interes ili uvjerenje. Stoga zakoni koje bi ili su stvorile te udruge ne bi mogli uzeti u obzir različite stavove i potrebe šire populacije.

Osim toga, stvaranje zakona složen je i nijansiran proces koji zahtijeva stručnost u pravnim, društvenim i ekonomskim pitanjima. Udruge možda i nemaju potrebno znanje ili resurse za stvaranje zakona koji su učinkoviti i u skladu s pravnim i etičkim načelima već su usmjerene isključivo na svoje interese. Zato udruge niti ne mogu na primjer voditi sudske procese ili recimo kao što je to protuustavan i nezakonit slučaj u hrvatskom pčelarskom sektoru prikupljati osjetljive podatke svojih konkurenata na tržištu u kom Ministarstvo poljoprivrede u cilju ‘rasterećenja’ svojih službenika ovlasti prepušta jednoj ciljanoj uskointeresnoj skupini koja kao u slučaju Hrvatskog pčelarskog saveza uredno ne vodi podatke ni o svom ni vlastitom članstvu a ni ne vodi evidenciju pčelara prema za to predviđenoj zakonskoj proceduri.

Na kraju, odgovornost za stvaranje zakona obično se svugdje u demokratskim zemljama daje legalno izabranim predstavnicima koji su odgovorni narodu. To je temeljni aspekt demokratskog upravljanja, koji osigurava stvaranje zakona transparentnim i odgovornim procesom koji odražava volju naroda. (Foto: Ilustracija pcelarstvo.hr)