Nektar i med
Nektar od kojeg pčele naprave med je uglavnom voda, ovisno o vrsti 35–85%, (Seeley, 1995), pa pčele i potrebe kolonije za vodom često podmiruju sakupljanjem nektara. Međutim, ponekad tijekom godine moraju sakupljati i čistu vodu.
To su npr. trenutci kada je sakupljanje nektara u prirodi oskudno, zbog hladnog vremena ili nedostatka cvjetova koji luče nektar ili je potrošnja vode velika zbog velike potražnje za hranom koje trebaju za leglo. Ponekad zbog jake potrebe za hlađenjemsame košnice.
Tako dok sakuplja nektar s cvijeta, on se čuva u njenom posebnom medenom želucu i kao takav je spreman za prenošenje tzv ‘kućnim pčelama‘ radilicama u košnici.
Mlade kućne pčele grade u košnici saće na način da se optimizira njihova sposobnost regulacije temperature i vlažnosti unutar košnice. One će u prirodnim staništima izgraditi valovito saće i povezati ga, kao i u košnici uostalom, po potrebi za stvaranje mnogo stabilnijeg saća u vrućim danima na način da zrak po potrebi upuhuju i ispuhuju ravnomjerno iz košnice. Kod svakog vađenja i premještanja okvira, pčelama treba jedno određeno vrijeme da to natrag ‘pokrpaju’ i izgrade nazad kako njima odgovara. Upravo zbog toga, između ostalog, nije dobro prečesto otvarati košnicu i vaditi okvire jer se time gubi dio unosa nektara / paše.
Sudbina vodene pare i sazrijevanja meda
Istraživanja ponašanja pčela gotovo se isključivo, uz rijetke iznimke, provode u košnicama. Naš klub pčelara koji smo okupili kao dugoročni cilj ima u planu proučavanje pčela u prirodnim staništima ne bi li usporedili ponašanja i opstanak isti u pčelinjaku sa onima izvan pčelinjaka.
Med, tekućinu visoke koncentracije šećera veću od 0,8, izrađuju isključivo medonosne vrste pčela iz cvjetnog nektara, odnosno tekućine niže koncentracije šećera 0,1–0,5. Sakupljene na brojnim cvjetovima ponekad na udaljenosti od staništa i do 9 km.
Taj prikupljen u prirodi nektar pčela dolaskom u zajednicu prosljeđuje drugim tzv kućnim pčelama koje zatim započinju proces isušivanja. Prvo selektivnim zagrijavanjem i prozračivanjem nektara dijelovima usta dok ga stavljaju / smještaju u ćelije saća.
Taj djelomično isušeni nektar tada je izložen zraku s niskom vlagom, nižom od one u okolini, dok se populacija u košnici raspoređuje a po potrebi i kreće mašući snažno krilima.
Nakon završetka kompliciranog postupka isušivanja ili kako se negdje naziva ‘ventiliranja’, ćelije se stanica mogu zapečatiti / poklopiti / voskom kako bi se spriječila ponovna apsorpcija vodene pare iz zraka.
Kad točno počinje sam proces isušivanja nektara razlikuje se ovisno od podneblja. Postoje kako je znanstveno i utvrđeno više puta vrlo bitne razlike između pčelinjih podvrsta. A. m. scutellata tako u suhim vrućim klimatskim uvjetima smanjuje sadržaj vode i do 55% u letu do staništa, dok kod A. m. mellifera i A. m. ligustica koje u odnosu na nju žive u hladnijoj klimi to nije slučaj.
Med je spreman za vađenje kad mu prema Zakonu u NN aktivnost očitane dijastaze nakon miješanja nije niža od 8,0, a ako je niža od 8,0, hidroksimetilfurfurol (HMF) ne smije biti veći od 15 mg/kg. Nakon vađenja takvog poklopljenog iz košnice, kako je isti vrlo hidroskopan takav ‘zreli’ med se čuva u zatvorenim posudama te suhim, tamnim, provjetrenim prostorijama, na otprilike sobnoj temperaturi.