Med

U prirodi postoje dva izvora slatkih sokova iz kojih pčele proizvode med a to su: nektar i mediljka (medena rosa). Nektar je slatki sok koji izlučuje medonosno bilje iz posebnih žlijezda – nektarija koji mame kukce pa tako i medonosne pčele. Kemijski sastav nektara kao i koncentracija šećera u njemu različit je i ovisi prije svega o pojedinoj vrsti medonosnog bilja. Med proizveden od nektara naziva se cvjetni med kod kojeg još razlikujemo monoflorne i poliflorne vrste meda.

Monoflorne vrste meda razlikuju se po tome da imaju zakonom propisan broj peludnih zrnaca pojedine vrste bilja, dok kod poliflornog meda broj peludnih zrnaca pojedine biljke nije definiran zakonom i može biti mješavina i nektarnog meda i medljike. Medljika (medna rosa) je slatki sok koji izlučuju razne vrste lisnih uši. Med proizveden od mediljke naziva se med medljikovac.

Med usprkos napretku industrije nije moguće proizvoditi u industrijskim halama. Med je isključivo proizvod pčela medarica koje ga na identičan način proizvode od pamtivijeka.

Pčele dakle u sezoni tijekom dana sakupljaju slatke sokove u prirodi i donose ih u košnicu u svom usnom mjehuru. U usnom mjehuru pčele nektar se miješa s tvarima koje pčela i samo pčela luči iz svojih žlijezda. Po dolasku u košnicu pčela sakupljačica predaje sakupljeni nektar mladim kućnim pčelama čije žlijezde imaju veću sposobnost pretvaranja složenih šećera u jednostavne.

Daljnji postupak sastoji se u tome da te pčele odlažu nektar u izgrađene voštane ćelije saća, ali samo do polovice ćelije kako bi suvišna voda iz nektara što prije isparila, a taj proces dodatno ubrzavaju mašući krilima. Istovremeno pod djelovanjem fermentacije povećava se prirodna koncentracija šećera u nektaru što kroz neko vrijeme dovodi do zgušnjavanja i njegovo pretvaranje u stanje koje nazivamo med (honey, honig, miele, mez, madu, miel…).

Med je namirnica u kojoj većina opasnih bakterija ne može preživjeti! Nema pčele koja proizvodi loš med , loš med rezultat je lošeg pčelara! Med je namirnica jestiva već u samoj košnici, svaka daljnja obrada umanjuje njegova prirodna svojstva.
Med prije svega razlikujemo prema načinu na koji ga vadimo:

• vrcani (dobiven centrifugiranjem)
• topljeni (dobiven zagrijavanjem zdrobljenog saća)
• muljani med (dobiven hladnim gnječenjem)
• med u saću (med u prirodnom jestivom pakiranju)
• med s komadima saća
• ekspresni med (med dobiven na način da se pčelama dodaju sokovi voća ili povrća kako bi ih preradile u med)

Nutritivna vrijednost meda: Jedna žlica meda (21 g) sadrži:

• Energetska vrijednost: 64 kcal
• Proteini: 0,06 g
• Ugljikohidrati: 17,3 g
• Ukupne masti: 0,0 g
• Prehrambena vlakna: 0,042 g

Ne čekajte da bolest pokuca na vrata, koristite pčelinje proizvode preventivno! Zdravlje se ne kupuje u vašoj obližnjoj apoteci. Med je proizvod prirodne apoteke, proizvodi ga pčela medarica na identičan od pamtivijeka. Želite li potpuno iskoristiti svojstva meda kao lijeka potrebno ga je uzimati na pravilan način. Ako med uzimate u raznim napicima (čajevima i sl.) morate paziti da čaj nije prevruć jer se prevelikim zagrijavanjem gube ljekovita svojstva meda. Med treba biti potpuno otopljen u tekućini, jer će samo tako naš organizam u potpunosti iskoristiti dragocjene ljekovite tvari iz meda. Ako se med uzima bez tekućine poželjno ga je u ustima držati dok se ne otopi, a tek onda gutati.

Med je kao namirnica u pravilu nekvarljiv no treba znati kako med u sebe upija ili otpušta vodu ovisno o relativnoj vlažnosti zraka te udjelu vode. Higroskopnost meda, sposobnost da upija vlagu iz zraka, uzrokuje prije svega visok udio fruktoze. Te se promjene ako ih ima očituju na samoj njegovoj površini jer se zbog njegove velike viskoznosti samo gibanje odvija sporo. Higroskopnost meda i druge karakteristike od pčelara iziskuju pravilno vrcanje i skladištenje jer se dešavaju u relativno vlažnim uvjetima pri relativnoj vlažnosti od 60% i iznad zato se med skladišti u prostorijama s adekvatnim postotkom vlage te u prikladnoj ambalaži. Tako pravilno izvrcan i uskladišten med nema rok trajanja no nakon punjenja u staklenke se rok upotrebe preporuča do 2 godine od datuma punjenja.

Med je jedinstveni dar marljivih pčela, riznica vrijednih sastojaka: fruktoza, glukoza, maltoza, saharoza, mineralni elementi (Na, K, Ca, Mg, Co, Ni, Fe), vitamini (A, C, D, K i grupa vitamina B), enzimi i dr. Udio pojedinih tvari ovisi o vrsti meda. Med je prirodni izvor životne snage. Zbog lake probavljivosti trenutno vrača izgubljenu energiju, a dugotrajnom primjenom osigurava fizičku izdržljivost i psihičku stabilnost.

Njegova ga svojstva čine nezaobilaznom namirnicom u zdravoj prehrani .Nezamisliva je zima bez upotrebe meda i pčelinjih proizvoda. Bez obzira na vrstu poznat je kao staro preventivno sredstvo protiv prehlada ili ga se obično počne koristiti tek kada bolest zakuca na vrata. Najbolje je uzimati proizvod koji ima bazu kao med, a u koji smo unijeli propolis i matičnu mliječ. Takav proizvod odlično pomaže protiv viroza, a ujedno jača otpornost organizma.

Kristalizacija meda nastaje kada grožđani šećeri ne ostaju tekući u medu, već se pretvaraju u čvrstu tvar, odnosno kristale. Kristalizacija meda zahvaća samo jedan sastavni dio meda, tj. dekstrozu, dok drugi dio levuloza, i dalje ostaje u tekućem stanju i tvori tanki tekući sloj oko postojećih kristala dekstroze.
Kristalizirani med time dobiva neku sličnost s krutim šećerima pa se zato a ne zbog njegovog sastava i naziva ušećereni med. Takav dakle kristalizirani med mijenja i boju i okus. Što je više grožđanog šećera, a manje voćnog, kristalizacija je brža i jača i obrnuto. Med u košnici smješten u novom, mladom saću kristalizira nešto sporije, a u onom starom ili već izvrcani vrcani brže. O samoj brzini kristalizacije ovisi i temperatura skladištenja gotovog meda. Tako je poznato da med na sobnim temperaturama kristalizira sporije kao i na temperaturama nižim od 9-10°C. Med skladišten kod temperatura od 12-15°C kristalizira najbrže.
Dekristalizacija meda vrši se na temperaturama do najviše 40°C.

2-3.000 godina prije Krista med se spominje i u drevnim knjigama Indije

KRISTALIZACIJA MEDA JE NORMALNA POJAVA KOJA SE DOGAĐA U SVIM VRSTAMA. NEKIMA PRIJE, NEKIMA KASNIJE.

Mogućnost kristalizacije je manja, što je sadržaj vode u medu veći. Gušća vrsta meda zasićenija je prirodnim grožđanim šećerima i time je sklonija bržoj kristalizaciji. Kod vrenja vrijedi potpuno suprotno pravilo. Što je med rjeđi to je skloniji vrenju. dakle ukoliko mu je postotak vlage velik velika je mogućnost da dođe do vrenja i kvarenja.

Med I. klase ne smije imati više od 20% vode u sebi i što je taj postotak manji med je kvalitetniji. Taj se postotak inače kreće između u 13% i 21%, te između ostalog ovisi o vrsti meda i stadiju zrenja. Zbog toga pčelari ne vade med iz košnica prerano, med pčele moraju poklopiti voštanim poklopcima nakon što ga proventiliraju barem 65-70% prije toga nije poželjno vađenje meda za vrcanje.